Božićna predaja

 

Božićni blagdani obiluju brojnim običajima. Neki nalaze uporište u kršćanstvu, a neki su samo posljedica komercijalizacije Božića. Svejedno donose čar u doba darivanja.

Pojava adventskih vijenaca i četiriju svijeća, koje simboliziraju četiri nedjelje Došašća, u našim krajevima zabilježena je polovinom stoljeća kao utjecaj europske civilizacije i protestantizma. Ta privlačnost ostala je prihvaćena, pa se tako danas masovno primjenjuje u ukrašavanju crkvi i domova.

Od dana Svete Katarine (25.11.) započinjale su svakodnevne pripreme u obiteljskom krugu, dok je prva adventska nedjelja slijedila odmah nakon toga dana.

OBIČAJ DARIVANJA

Pripreme za veliki blagdan počinju običaji-ma darivanja vezanima uz dan Sv. Nikole (6. prosinca) i dan Svete Lucije (13. prosinca) koji postoje od 11. st. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U moderno doba ovu službu obavlja Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.

BOŽIĆNA PŠENICA

Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajedni-cama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije crvenom trakom ili hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti.

BOŽIĆ

Badnjak (24.12.) dolazi od staroslavenske riječi bodar ili badar što znači biti budan i po narodnom tumačenju bdjeti i iščekivati dolazak Spasitelja. Znakovi Božića prepoznatljivi su u prisutnosti zelenila, slame i svijeće.

Božićno žito posijano na Svetu Barbaru ili Luciju u narodu osigurava dobru ljetinu kroz iduću godinu. Prisutnosti zelenila na božićnom stolu ili pod smrekom pridaje se magijska oznaka plodnosti u doba kada je gotovo sve pod zemljom ili prekriveno snijegom, da bi utjecalo na buđenje i osiguravanje rasta i napretka u predstojećim mjesecima.

Zelenilo (bršljan, lovor) nalazi se na i kao ukras na panjevima badnjacima (jedan ili više, ovisno o dijelu Hrvatske) - komad debla hrasta ili bukve duljine l, 5 - 2 metra. Unošenje u kuću panjeva badnjaka zabilježeno je u dinarskim predjelima, u Dalmaciji i na otocima.

Specifičnost svakog dijela Hrvatske je priprema i pečenje božićnog kruha, kolača ili obrednih peciva. Slavenska tradicija pozna velike okrugle kruhove (badnjak, badnjača, letnica, ljetnica, božičnjak, žitnica, božična pogača, bravarica, navrtnjak, česnica...). Božićni kruh se običavao zamijesiti ujutro pred izlazak sunca, a pekao se na ognjištima ili krušnim pećima. Ispečen se stavljao na stol nakon obreda posipanja slame u znaku križa i postavljanja slamnatog vjenčića uz žitna zrnja, preko čega se prekrivalo svečanim stoljnjakom.

Nekadašnji cimer ili kinč u sjeverozapadnoj Hrvatskoj - zelenilo (grane zimzelena ili smreke obješen na stropnu gredu) okićeno papirnatim ružicama i lančićima, orasima i lješnjacima, jabukama, božićnicama i licitarima izradivali su ukućani, odnosno odrasli koji su za to imali dara s djecom kojima je to predstavljalo veliku radost.

Jaslice, ručno izrađene ili kartonske, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno su potsjećanje na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta nalazile samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st.

Božić (25.12.) Na jedan od najvećih kršćanskih blagdana slavimo ono što se na taj datum nije dogodilo: rođenje Kristovo. U doba ranog katoličanstva se obilježavanje vremena u svijetu razlikovalo, pa i sam rimski kalendar se dugo usavršavao i izmijenjivao. Stoga je datum Isusova rođenja izračunat nagađanjem.

Ne treba zaboraviti da su tradicionalni običaji s vremenom sve više nadograđivani razvojem konzumentskog društva. Tako je omiljeni simbol Božića - ruski Djed Mraz, romanski Otac Božić, njemački Božić-muž, anglikanski Sveti Nikola, finski Božićni jarac (Joulupukki ) iliti, kako ga novodobno poznajemo - Djed Božićnjak - dobio konačnu formu prije tek stotinjak godina.

Mit o Svetom Nikoli (Nicolaus/Claus), darivatelju i zaštitniku djece, donijeli su u Ameriku nizozemski iseljenici, koji su mu u suradnji sa sjevernijim susjedima dodali Odinove magične sastojke, a već opisan razvoj te figure vratio ga je u svoju matičnu Europu, gotovo neprepoznatljivog, ali obljubljenog kao nikad dotad. Sam Nikola, kršćanski svetac, počeo je svoju karijeru darivatelja još dok je kao smrtnik vršio službu biskupa od Myre. Priča govori o plemiću koji je, nakon ženine smrti,osiromašio te nije mogao ni udati svoje tri vrijedne kćeri jer nije imao za miraz. Kad je Sv. Nikola jedne noći prolazio kraj njihove kuće i ugledao odjeću kako se suši pored kamina, poznajući njihovu situaciju, odluči im ubaciti zlatno grumenje u čarapice.

Dobio je atribut zaštitnika djece kad je spasio troje mališana od trančiranja i serviranja gostima u restoranu okrutnog gostioničara, stoga je darivanje namijenjeno prvenstveno najmlađima.

Sobovi su američki dodatak baziran na sjevernjačkom porijeklu Djeda. Laponija, čiji malobrojni stanovnici svojim posebnim načinom života i govora oduvijek golicaju mašte, i danas obiluje sobovima. Zbog svoje udaljenosti i nedostupnosti, smatra se i Djedovom domajom.


BILJKE ADVENTA

Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka.
Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Čini se da su se prvi poljupci pod imelom odvijali još za vrijeme grčko-rimskih Saturnalija, povezani s navodnom plodonosnošću te biljke.

Poganska upotreba imele u doba oko solsticija bijaše vrlo raširena pa ju je Crkva zabranila. Umjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu čiji šiljasti listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a crvene bobice na kapi krvi. Imela je, pak, bila zabranjena tijekom cijelog srednjeg vijeka, a u Engleskoj su neke Crkve ustrajale na zabrani sve do kasnog 20.st.

A što je s drvcem? I ono ima pretkršćanske korijene, a u kršćanske običaje je uvedeno tek u 16.stoljeću u Njemačkoj. Postupno se taj običaj širio Europom, sve dok u Engleskoj nije postao izraz snobizma pa su bogate obitelji iskazivale svoju moć kroz ekstravagantne ukrase. U Ameriku su ga donijeli njemački useljenici: 1851.je prvi put javno podignuto ispred crkve. Legende o božićnom drvcu su nebrojene jer mnogi narodi u svom folkloru opravdavaju drevno porijeklo njegove uporabe novijim pričama s kršćanskom simbolikom. Na primjer, postoji priča o siromašnom drvosječi koji je susreo izgubljeno djetešce te s njim podijelio svoju sirotinjsku hranu i prepustio mu svoj skromni ležaj. Sljedećeg se jutra probudio s prekrasnim sjajnim drvetom pred vratima -poklon djetešca u znak zahvalnosti.

Uživajte u dragocjenim trenucima veselja, ljubavi, zajedništva i darivanja u kojima je sama bit i čar Božića. Sve najbolje!

 www.ringeraja.hr